Ne odgađamo uvijek zato što nemamo vremena. Ponekad odgađamo zato što čekamo da se napokon osjećamo spremno.
Jednom sam upoznala čovjeka koji je dvadeset godina govorio da će napisati knjigu. Nije lagao. Stvarno je to namjeravao. Spominjao ju je na kavama, obiteljskim ručkovima i putovanjima. Ponekad bi čak kupio novu bilježnicu – onu posebnu, za knjigu.
Znate tu bilježnicu. Previše je lijepa da biste u nju napisali prvu lošu rečenicu, pa na kraju u njoj ne napišete ništa. Jer knjiga nije trebala početi danas. Trebala je početi jednoga dana.
„Jednoga dana” vrlo je neobično mjesto
Ondje završavaju putovanja na koja ćemo krenuti kada budemo imali više vremena, ljudi kojima ćemo se javiti sljedeći tjedan, ideje kojima ćemo se baviti čim završi ovaj ludi mjesec – i knjige koje ćemo napisati kada napokon budemo spremni.
Problem je što život rijetko uspori. A još je veći problem to što većina ljudi očekuje jutro u kojem će znati kako početi, imati dovoljno vremena, samopouzdanja, znanja i mira. Po mogućnosti i slobodan stol s kavom koja se još dimi.
Taj trenutak postoji. U reklamama za pisaće stolove. U stvarnom životu mnogo rjeđe.
Knjige nastaju mnogo manje romantično
Između dviju obveza. U vlaku. U bilješkama na mobitelu. U pola sata koje ste uspjeli ukrasti danu. U razgovoru nakon kojeg ste shvatili da ipak znate što želite reći. Rečenicu po rečenicu, poglavlje po poglavlje – nesavršeno.
Prva verzija ima jedan vrlo jednostavan posao: postojati.
Sve ostalo možemo popravljati poslije. Praznu stranicu mnogo teže.
Možda problem uopće nije vrijeme
Naravno da je vrijeme stvaran problem. Ali često nije jedini. Iza rečenice „Nemam vremena” zna stajati nešto mnogo neugodnije:
- Što ako nisam dovoljno dobar?
- Što ako ovo nikoga ne zanima?
- Što ako počnem pa ne završim?
- Što ako napišem nešto loše?
Zato je „nemam vremena” ponekad vrlo udobna rečenica. Ne morate ništa riskirati, a knjiga ostaje savršena – u vašoj glavi.
Dopuštenje koje vam nitko neće izdati
Nitko vam neće pokucati na vrata i reći: „Dobar dan. Pregledali smo dokumentaciju. Od danas ste službeno spremni napisati knjigu.” Šteta. Mnogima bi to olakšalo stvari.
Dopuštenje ćete si morati dati sami: da počnete prije nego što znate sve, da prva stranica ne bude dobra, da promijenite naslov, izbacite poglavlje ili nakon trideset stranica shvatite da knjiga zapravo počinje na trideset prvoj. Ne morate napisati remek-djelo. Trebate napisati svoju knjigu.
Spremnost dolazi poslije početka
To je možda najvažnija stvar koju sam naučila radeći s autorima. Ljudi često misle da ih od knjige dijeli godina slobodnog vremena, savršena struktura, golema disciplina ili nadnaravna inspiracija. Ponekad ih dijeli samo jedna odluka. Jedna stranica. Jedan razgovor. Jedan početak.
Većina ljudi ne postane spremna pa krene. Krene pa putem postane spremna.
Ne morate danas znati kako izgleda posljednje poglavlje. Možda vaš prvi korak nije napisati prvo poglavlje. Možda je dovoljno otvoriti dokument, napisati deset rečenica, izvući stare bilješke ili nekome ispričati ideju.
Samo napravite nešto zbog čega sutra više nećete moći reći: „Još nisam počeo.” Ili jednostavno prestanite govoriti: „Jednoga dana.”
Ako vam „jednoga dana” već predugo traje, knjiga „Jednog dana napisat ću knjigu” može biti vaš prvi konkretan korak.
„Postoji nešto o čemu već dugo razmišljam.“
Ako vam je ta rečenica bliska, ne morate odmah vidjeti cijelu knjigu. Na stranici Jednog dana napisat ću knjigu pronaći ćete kako tu misao pretvoriti u prvi konkretan korak.