Fotografije mogu sačuvati naše lice. Samo priče mogu sačuvati način na koji smo mislili, voljeli i živjeli.
Jednoga dana netko će otvoriti kutiju s vašim fotografijama. Možda vaša kći, sin ili unuk kojeg danas još ni ne poznajete. Gledat će lica, mjesta, putovanja, rođendane i vjenčanja. Možda će znati kako ste izgledali.
Ali hoće li znati što ste mislili? Čega ste se bojali? Što ste naučili? Koga ste voljeli? Što vas je nasmijavalo? I što biste mu rekli da imate još samo pet minuta?
Fotografije čuvaju lica. Priče čuvaju ljude.
Fotografija ne zna cijelu priču
Na njoj možete vidjeti osmijeh, ali ne i razlog zbog kojeg se netko smije. Možete vidjeti kuću, ali ne i život koji se u njoj odvijao. Možete vidjeti dvoje ljudi zagrljenih, ali ne i sve ono što su zajedno prošli.
Fotografije su dragocjene. Priče ljudima daju glas. Zato toliko vjerujem u knjige – ne zbog papira i korica, nego zbog onoga što ostaje između njih.
Pitanja koja više nitko neće moći postaviti
I ja sam dugo vjerovala da za važne priče uvijek ima vremena. Onda me jedna prijateljica naučila da s tom pretpostavkom treba biti oprezan. Razgovarale smo o njezinoj knjizi. Imala je priču, iskustvo i život koji je vrijedio zapisati. Rekla sam joj: „Trebaš to zapisati.” Nasmijala se. Imala je druge prioritete. Bit će vremena; ne mora baš odmah.
Godinu i pol poslije stajala sam na njezinu sprovodu. Nisam razmišljala o knjizi koju nije napisala. Razmišljala sam o pitanjima koja joj više nitko neće moći postaviti, o ljudima kojih se sjećala i o verzijama događaja koje su postojale samo u njezinoj glavi. O onome što bi njezina obitelj možda poželjela pitati – a ona više nije mogla odgovoriti.
Ne mora svaka knjiga završiti u knjižari
Neke knjige nastaju kako bi ih pročitalo deset tisuća ljudi, neke kako bi prenijele znanje ili promijenile nečiji posao. A neke nastanu zato da unuci jednoga dana mogu otvoriti korice i upoznati osobu koju vole.
I to je dovoljno. Možda i više nego dovoljno. Knjiga ne mora postati bestseler da bi bila važna. Ponekad je dovoljno da završi u pravim rukama.
Što biste vi sačuvali?
Kad biste danas morali odabrati nekoliko priča iz svojeg života koje ne želite izgubiti, koje bi to bile? Ne nužno najveće. Možda baš male: kuhinja vaše bake, prvi posao, dan kada ste upoznali osobu koju volite, nešto što vam je otac rekao samo jednom, najgora odluka koju ste donijeli – ili nešto čemu se danas možete smijati, a tada niste mogli.
Zapišite ih. Ne morate još pisati knjigu. Samo ih nemojte prepustiti sjećanju.
Sjećanje je prekrasno mjesto. Ali nije arhiv.
Ako postoji priča koju ne želite prepustiti samo sjećanju, možemo razgovarati o tome kako je sačuvati u knjizi.
Sjećanje je prekrasno mjesto. Knjiga je ono što ostaje.
Vi mi ispričate svoje priče, a ja ih pretvaram u knjigu koju će jednoga dana otvoriti oni koje volite i u njoj prepoznati vaš glas.