Što ghostwriter zapravo radi i hoće li knjiga zvučati kao vi?

Dobar ghostwriter ne piše umjesto vas. On pronalazi najbolji način da vaša priča napokon zvuči kao knjiga – i dalje kao vi.

Kada kažem da se bavim ghostwritingom, jedno pitanje gotovo uvijek stigne vrlo brzo: „Čekaj. Znači, ti napišeš knjigu, a na njoj piše moje ime?”

Tehnički? Ponekad da. Ali ako je to sve što mislimo da ghostwriter radi, promašili smo najzanimljiviji dio posla. Dobar ghostwriter ne dobije tuđi život, zatvori vrata i nekoliko mjeseci poslije vrati 250 stranica nečega što zvuči kao on. Njegov je posao napisati tekst koji nije njegov – i učiniti da zvuči kao osoba čija se priča nalazi u knjizi.

Prvo slušam

I to mnogo više nego što pišem. Slušam koje riječi koristite, kako govorite kada zaboravite da razgovaramo o knjizi, koje detalje pamtite nakon trideset godina, što prepričavate s humorom i gdje zastanete. Primjećujem što pokušate preskočiti i koju misao ponovite tri puta, a da toga niste svjesni.

Ponekad je najvažnija rečenica cijelog razgovora ona koju osoba izgovori usput: „A, dobro, to nije važno.” Vrlo često jest.

Ghostwriter ne izmišlja vaš život

Ne izmišlja vaša iskustva, ne proizvodi vam osobnost i ne odlučuje umjesto vas što ste osjećali. Moj je posao uzeti razgovore, uspomene, bilješke, dokumente, fotografije i postojeće tekstove te pronaći način da od njih nastane knjiga.

Tu počinje urednički dio posla:

  • Što pripada knjizi, a što joj ne pripada?
  • Gdje knjiga stvarno počinje?
  • Koji događaj treba ispričati kao scenu, a koji sažeti?
  • Što čitatelj mora znati sada, a što tek pedeset stranica poslije?

Jer znati živjeti priču i znati je strukturirati nisu ista stvar.

A onda dolazi glas

To je dio kojeg se klijenti najčešće boje: „Hoće li to zvučati kao ja?” Mora. Inače posao nije napravljen.

Ako vi nikada ne biste rekli: „S dubokom zahvalnošću osvrćem se na izazove koji su oblikovali moj životni put…”, nećete to govoriti ni u svojoj knjizi samo zato što zvuči književno. Ako ste duhoviti, knjiga to smije biti. Ako govorite jednostavno, nema razloga da na papiru odjednom postanete ruski klasik. Ako ste izravni, tekst ne treba oko svake misli napraviti tri počasna kruga.

Dobra ghostwriting suradnja ne zvuči kao ghostwriter. Zvuči kao vi – samo jasnije, strukturiranije i bolje napisano.

Znači li to da autor samo sjedi?

Nažalost, još nisam pronašla način da ghostwriting funkcionira telepatski. Autor je važan dio procesa. Razgovaramo, postavljam pitanja, vi čitate ono što nastaje i kažete: „Da, točno” ili „Ne, to nisam ja.” Ponekad se vratimo, nešto izbacimo ili jedna rečenica otvori cijelo novo poglavlje.

Razgovori, materijali i rukopis tijekom suradnje ostaju povjerljivi. Vi ne morate sjediti pred praznim dokumentom i pokušavati napisati knjigu. To je dio koji preuzimam ja.

Najbolji kompliment ghostwriteru?

Vjerojatno je nešto što čitatelj nikada neće reći. Ne: „Baš se vidi da je ovo napisao izvrstan ghostwriter.” Nego: „Dok sam čitao, imao sam osjećaj kao da mi ti ovo pričaš.”

Tada znam da je posao napravljen. Ghostwriter ne treba biti najglasnija osoba u knjizi. Trebao bi gotovo nestati i ostaviti prostor autoru.

Želite vidjeti kako od razgovora, bilježaka i iskustava nastaje rukopis? Pročitajte kako izgleda moja ghostwriting suradnja.

Vi pričate. Ja pišem. Knjiga zvuči kao vi.

Pogledajte kako izgleda suradnja korak po korak: od prvog razgovora i bilježaka do gotovog rukopisa.

Pogledaj jos sličnih priča

Imate li priču vrijednu knjige? Pet pitanja koja će vam pomoći da to otkrijete

Za knjigu vam ne treba spektakularan život. Treba vam nešto što vrijedi prenijeti drugom čovjeku. Jedno od najčešćih pitanja koja čujem glasi: „Misliš li da je ovo uopće za knjigu?” A onda obično slijedi objašnjenje: „Nisam poznata osoba. Nisam osvojio olimpijsku medalju. Nisam izgradio tvrtku vrijednu milijune. Moj život nije ništa posebno.” Tu počinje zanimljiviji dio razgovora, jer možda postavljamo pogrešno pitanje. Nije pitanje je li vaš život dovoljno velik. Pitanje je postoji li u njemu nešto što vrijedi prenijeti drugom čovjeku. Pet uredničkih pitanja Neću vam ponuditi kviz nakon kojeg će računalo objaviti: „Čestitamo! U vama se nalazi autobiografija od 247 stranica.” Knjige tako ne funkcioniraju. Ali ovih pet pitanja često mi pomaže otkriti krije li se iza nečijeg iskustva knjiga. Koliko ste puta odgovorili „da”? Zapravo, broj nije presudan. Dovoljan je i jedan odgovor zbog kojeg ste malo zastali. Knjiga rijetko počinje savršenom idejom. Mnogo češće počinje rečenicom: „Postoji nešto o čemu već dugo razmišljam.” Tek nakon toga dolaze oblik i žanr. Možda su to memoari, autobiografija, poslovna ili stručna knjiga, obiteljska priča ili nešto sasvim peto. Ne tražite cijelu knjigu Ljudi često pokušavaju u glavi vidjeti naslov, korice, dvadeset poglavlja i posljednju rečenicu prije nego što napišu

Pročitaj više »

Govore vam da biste trebali napisati knjigu. Trebate li ih poslušati?

Ponekad drugi prepoznaju našu priču mnogo prije nego što je sami počnemo ozbiljno shvaćati. Gotovo svaki tjedan netko mi kaže istu rečenicu: „Puno ljudi govori mi da bih trebao napisati knjigu.” Ponekad je to poduzetnik koji je krenuo od nule, sportaš, žena kojoj je jedno iskustvo potpuno promijenilo život ili čovjek koji je izgubio gotovo sve pa počeo ispočetka. Najčešće odmah slijedi i ograda: „Ali ne znam bi li to ikoga zanimalo.” Upravo je tu vrijedno zastati. Ako vam različiti ljudi godinama govore da biste trebali napisati knjigu, možda čuju nešto što ste vi, živeći vlastiti život, prestali čuti. Možda drugi vide nešto što vi više ne vidite Nedavno sam razgovarala s čovjekom koji mi je rekao: „Toliko ljudi govori mi da napišem knjigu da mi je već neugodno svaki put odgovoriti da hoću.” Nasmijala sam se, ne njemu, nego zato što tu rečenicu dobro poznajem. Kada godinama živimo vlastiti život, prestajemo primjećivati koliko je neobičan. Selidba na drugi kraj svijeta, tvrtka izgrađena od nule, ljubav koja je preživjela četrdeset godina, gubitak nakon kojeg smo ponovno učili živjeti – nama su to dijelovi života. Drugome mogu biti priča. Nama je to život. Drugome je priča. Možda zato drugi ponekad prepoznaju

Pročitaj više »

Što će ostati iza vas kada vas jednoga dana više ne bude?

Fotografije mogu sačuvati naše lice. Samo priče mogu sačuvati način na koji smo mislili, voljeli i živjeli. Jednoga dana netko će otvoriti kutiju s vašim fotografijama. Možda vaša kći, sin ili unuk kojeg danas još ni ne poznajete. Gledat će lica, mjesta, putovanja, rođendane i vjenčanja. Možda će znati kako ste izgledali. Ali hoće li znati što ste mislili? Čega ste se bojali? Što ste naučili? Koga ste voljeli? Što vas je nasmijavalo? I što biste mu rekli da imate još samo pet minuta? Fotografije čuvaju lica. Priče čuvaju ljude. Fotografija ne zna cijelu priču Na njoj možete vidjeti osmijeh, ali ne i razlog zbog kojeg se netko smije. Možete vidjeti kuću, ali ne i život koji se u njoj odvijao. Možete vidjeti dvoje ljudi zagrljenih, ali ne i sve ono što su zajedno prošli. Fotografije su dragocjene. Priče ljudima daju glas. Zato toliko vjerujem u knjige – ne zbog papira i korica, nego zbog onoga što ostaje između njih. Pitanja koja više nitko neće moći postaviti I ja sam dugo vjerovala da za važne priče uvijek ima vremena. Onda me jedna prijateljica naučila da s tom pretpostavkom treba biti oprezan. Razgovarale smo o njezinoj knjizi. Imala je priču, iskustvo

Pročitaj više »

Najveća zabluda zbog koje većina ljudi nikada ne napiše svoju knjigu

Ne odgađamo uvijek zato što nemamo vremena. Ponekad odgađamo zato što čekamo da se napokon osjećamo spremno. Jednom sam upoznala čovjeka koji je dvadeset godina govorio da će napisati knjigu. Nije lagao. Stvarno je to namjeravao. Spominjao ju je na kavama, obiteljskim ručkovima i putovanjima. Ponekad bi čak kupio novu bilježnicu – onu posebnu, za knjigu. Znate tu bilježnicu. Previše je lijepa da biste u nju napisali prvu lošu rečenicu, pa na kraju u njoj ne napišete ništa. Jer knjiga nije trebala početi danas. Trebala je početi jednoga dana. „Jednoga dana” vrlo je neobično mjesto Ondje završavaju putovanja na koja ćemo krenuti kada budemo imali više vremena, ljudi kojima ćemo se javiti sljedeći tjedan, ideje kojima ćemo se baviti čim završi ovaj ludi mjesec – i knjige koje ćemo napisati kada napokon budemo spremni. Problem je što život rijetko uspori. A još je veći problem to što većina ljudi očekuje jutro u kojem će znati kako početi, imati dovoljno vremena, samopouzdanja, znanja i mira. Po mogućnosti i slobodan stol s kavom koja se još dimi. Taj trenutak postoji. U reklamama za pisaće stolove. U stvarnom životu mnogo rjeđe. Knjige nastaju mnogo manje romantično Između dviju obveza. U vlaku. U bilješkama

Pročitaj više »