Najveća zabluda zbog koje većina ljudi nikada ne napiše svoju knjigu

Ne odgađamo uvijek zato što nemamo vremena. Ponekad odgađamo zato što čekamo da se napokon osjećamo spremno.

Jednom sam upoznala čovjeka koji je dvadeset godina govorio da će napisati knjigu. Nije lagao. Stvarno je to namjeravao. Spominjao ju je na kavama, obiteljskim ručkovima i putovanjima. Ponekad bi čak kupio novu bilježnicu – onu posebnu, za knjigu.

Znate tu bilježnicu. Previše je lijepa da biste u nju napisali prvu lošu rečenicu, pa na kraju u njoj ne napišete ništa. Jer knjiga nije trebala početi danas. Trebala je početi jednoga dana.

„Jednoga dana” vrlo je neobično mjesto

Ondje završavaju putovanja na koja ćemo krenuti kada budemo imali više vremena, ljudi kojima ćemo se javiti sljedeći tjedan, ideje kojima ćemo se baviti čim završi ovaj ludi mjesec – i knjige koje ćemo napisati kada napokon budemo spremni.

Problem je što život rijetko uspori. A još je veći problem to što većina ljudi očekuje jutro u kojem će znati kako početi, imati dovoljno vremena, samopouzdanja, znanja i mira. Po mogućnosti i slobodan stol s kavom koja se još dimi.

Taj trenutak postoji. U reklamama za pisaće stolove. U stvarnom životu mnogo rjeđe.

Knjige nastaju mnogo manje romantično

Između dviju obveza. U vlaku. U bilješkama na mobitelu. U pola sata koje ste uspjeli ukrasti danu. U razgovoru nakon kojeg ste shvatili da ipak znate što želite reći. Rečenicu po rečenicu, poglavlje po poglavlje – nesavršeno.

Prva verzija ima jedan vrlo jednostavan posao: postojati.

Sve ostalo možemo popravljati poslije. Praznu stranicu mnogo teže.

Možda problem uopće nije vrijeme

Naravno da je vrijeme stvaran problem. Ali često nije jedini. Iza rečenice „Nemam vremena” zna stajati nešto mnogo neugodnije:

  • Što ako nisam dovoljno dobar?
  • Što ako ovo nikoga ne zanima?
  • Što ako počnem pa ne završim?
  • Što ako napišem nešto loše?

 

Zato je „nemam vremena” ponekad vrlo udobna rečenica. Ne morate ništa riskirati, a knjiga ostaje savršena – u vašoj glavi.

Dopuštenje koje vam nitko neće izdati

Nitko vam neće pokucati na vrata i reći: „Dobar dan. Pregledali smo dokumentaciju. Od danas ste službeno spremni napisati knjigu.” Šteta. Mnogima bi to olakšalo stvari.

Dopuštenje ćete si morati dati sami: da počnete prije nego što znate sve, da prva stranica ne bude dobra, da promijenite naslov, izbacite poglavlje ili nakon trideset stranica shvatite da knjiga zapravo počinje na trideset prvoj. Ne morate napisati remek-djelo. Trebate napisati svoju knjigu.

Spremnost dolazi poslije početka

To je možda najvažnija stvar koju sam naučila radeći s autorima. Ljudi često misle da ih od knjige dijeli godina slobodnog vremena, savršena struktura, golema disciplina ili nadnaravna inspiracija. Ponekad ih dijeli samo jedna odluka. Jedna stranica. Jedan razgovor. Jedan početak.

Većina ljudi ne postane spremna pa krene. Krene pa putem postane spremna.

Ne morate danas znati kako izgleda posljednje poglavlje. Možda vaš prvi korak nije napisati prvo poglavlje. Možda je dovoljno otvoriti dokument, napisati deset rečenica, izvući stare bilješke ili nekome ispričati ideju.

Samo napravite nešto zbog čega sutra više nećete moći reći: „Još nisam počeo.” Ili jednostavno prestanite govoriti: „Jednoga dana.”

Ako vam „jednoga dana” već predugo traje, knjiga „Jednog dana napisat ću knjigu” može biti vaš prvi konkretan korak.

„Postoji nešto o čemu već dugo razmišljam.“

Ako vam je ta rečenica bliska, ne morate odmah vidjeti cijelu knjigu. Na stranici Jednog dana napisat ću knjigu pronaći ćete kako tu misao pretvoriti u prvi konkretan korak.

Pogledaj jos sličnih priča

Imate li priču vrijednu knjige? Pet pitanja koja će vam pomoći da to otkrijete

Za knjigu vam ne treba spektakularan život. Treba vam nešto što vrijedi prenijeti drugom čovjeku. Jedno od najčešćih pitanja koja čujem glasi: „Misliš li da je ovo uopće za knjigu?” A onda obično slijedi objašnjenje: „Nisam poznata osoba. Nisam osvojio olimpijsku medalju. Nisam izgradio tvrtku vrijednu milijune. Moj život nije ništa posebno.” Tu počinje zanimljiviji dio razgovora, jer možda postavljamo pogrešno pitanje. Nije pitanje je li vaš život dovoljno velik. Pitanje je postoji li u njemu nešto što vrijedi prenijeti drugom čovjeku. Pet uredničkih pitanja Neću vam ponuditi kviz nakon kojeg će računalo objaviti: „Čestitamo! U vama se nalazi autobiografija od 247 stranica.” Knjige tako ne funkcioniraju. Ali ovih pet pitanja često mi pomaže otkriti krije li se iza nečijeg iskustva knjiga. Koliko ste puta odgovorili „da”? Zapravo, broj nije presudan. Dovoljan je i jedan odgovor zbog kojeg ste malo zastali. Knjiga rijetko počinje savršenom idejom. Mnogo češće počinje rečenicom: „Postoji nešto o čemu već dugo razmišljam.” Tek nakon toga dolaze oblik i žanr. Možda su to memoari, autobiografija, poslovna ili stručna knjiga, obiteljska priča ili nešto sasvim peto. Ne tražite cijelu knjigu Ljudi često pokušavaju u glavi vidjeti naslov, korice, dvadeset poglavlja i posljednju rečenicu prije nego što napišu

Pročitaj više »

Govore vam da biste trebali napisati knjigu. Trebate li ih poslušati?

Ponekad drugi prepoznaju našu priču mnogo prije nego što je sami počnemo ozbiljno shvaćati. Gotovo svaki tjedan netko mi kaže istu rečenicu: „Puno ljudi govori mi da bih trebao napisati knjigu.” Ponekad je to poduzetnik koji je krenuo od nule, sportaš, žena kojoj je jedno iskustvo potpuno promijenilo život ili čovjek koji je izgubio gotovo sve pa počeo ispočetka. Najčešće odmah slijedi i ograda: „Ali ne znam bi li to ikoga zanimalo.” Upravo je tu vrijedno zastati. Ako vam različiti ljudi godinama govore da biste trebali napisati knjigu, možda čuju nešto što ste vi, živeći vlastiti život, prestali čuti. Možda drugi vide nešto što vi više ne vidite Nedavno sam razgovarala s čovjekom koji mi je rekao: „Toliko ljudi govori mi da napišem knjigu da mi je već neugodno svaki put odgovoriti da hoću.” Nasmijala sam se, ne njemu, nego zato što tu rečenicu dobro poznajem. Kada godinama živimo vlastiti život, prestajemo primjećivati koliko je neobičan. Selidba na drugi kraj svijeta, tvrtka izgrađena od nule, ljubav koja je preživjela četrdeset godina, gubitak nakon kojeg smo ponovno učili živjeti – nama su to dijelovi života. Drugome mogu biti priča. Nama je to život. Drugome je priča. Možda zato drugi ponekad prepoznaju

Pročitaj više »

Što ghostwriter zapravo radi i hoće li knjiga zvučati kao vi?

Dobar ghostwriter ne piše umjesto vas. On pronalazi najbolji način da vaša priča napokon zvuči kao knjiga – i dalje kao vi. Kada kažem da se bavim ghostwritingom, jedno pitanje gotovo uvijek stigne vrlo brzo: „Čekaj. Znači, ti napišeš knjigu, a na njoj piše moje ime?” Tehnički? Ponekad da. Ali ako je to sve što mislimo da ghostwriter radi, promašili smo najzanimljiviji dio posla. Dobar ghostwriter ne dobije tuđi život, zatvori vrata i nekoliko mjeseci poslije vrati 250 stranica nečega što zvuči kao on. Njegov je posao napisati tekst koji nije njegov – i učiniti da zvuči kao osoba čija se priča nalazi u knjizi. Prvo slušam I to mnogo više nego što pišem. Slušam koje riječi koristite, kako govorite kada zaboravite da razgovaramo o knjizi, koje detalje pamtite nakon trideset godina, što prepričavate s humorom i gdje zastanete. Primjećujem što pokušate preskočiti i koju misao ponovite tri puta, a da toga niste svjesni. Ponekad je najvažnija rečenica cijelog razgovora ona koju osoba izgovori usput: „A, dobro, to nije važno.” Vrlo često jest. Ghostwriter ne izmišlja vaš život Ne izmišlja vaša iskustva, ne proizvodi vam osobnost i ne odlučuje umjesto vas što ste osjećali. Moj je posao uzeti razgovore, uspomene,

Pročitaj više »

Što će ostati iza vas kada vas jednoga dana više ne bude?

Fotografije mogu sačuvati naše lice. Samo priče mogu sačuvati način na koji smo mislili, voljeli i živjeli. Jednoga dana netko će otvoriti kutiju s vašim fotografijama. Možda vaša kći, sin ili unuk kojeg danas još ni ne poznajete. Gledat će lica, mjesta, putovanja, rođendane i vjenčanja. Možda će znati kako ste izgledali. Ali hoće li znati što ste mislili? Čega ste se bojali? Što ste naučili? Koga ste voljeli? Što vas je nasmijavalo? I što biste mu rekli da imate još samo pet minuta? Fotografije čuvaju lica. Priče čuvaju ljude. Fotografija ne zna cijelu priču Na njoj možete vidjeti osmijeh, ali ne i razlog zbog kojeg se netko smije. Možete vidjeti kuću, ali ne i život koji se u njoj odvijao. Možete vidjeti dvoje ljudi zagrljenih, ali ne i sve ono što su zajedno prošli. Fotografije su dragocjene. Priče ljudima daju glas. Zato toliko vjerujem u knjige – ne zbog papira i korica, nego zbog onoga što ostaje između njih. Pitanja koja više nitko neće moći postaviti I ja sam dugo vjerovala da za važne priče uvijek ima vremena. Onda me jedna prijateljica naučila da s tom pretpostavkom treba biti oprezan. Razgovarale smo o njezinoj knjizi. Imala je priču, iskustvo

Pročitaj više »